Cranberrie - under construction

A pretpostavljam da nije jedino ovih dana... :)
Jedna žena je napravila veliku stvar i pokrenula nas da pišemo, da dišemo i da možda opet jednom bude kao nekad davno...

Edit: Vidim da sam još na Cool listi :D

... a ja ne želim ništa jer sve imam!

Jucer u 11 sati, suprug i ja postali smo roditelji jednom malom crveku :)

Neka ostatak naseg zivota pocne...

Naša beba je danas stara točno 21 tjedan i dva dana :)
Sinoć smo bili na anomally scanu i sve je savršeno, čak je veći za dva tjedna nego po mjerama za svoju dob, ima 560 gr i 25 cm, ima duge ruke i noge i jako je živahan - stalno se okreće gore dolje :)
Dečkić je i zvat će se Fran.

Moja trudnoća je meni stres od samog početka, obzirom kako je nastala ja sam stalno u strahu da će se nešto loše desiti.
Prvih 12 tjedana mi je valjda bilo najgore u životu, nikak dočekat ultrazvuk da vidim jel srce kuca.
Pa sa 12 tjedana kombinirani probir pa čekanje rezultata.
Rezultati uredni za moju dob ali ipak je trebalo odlučit da li ići na RACZ ili ne, iako je doktor rekao da ne treba.
Pa sam odlučila da ne idem.
Pa da li sam dobro odlučila, šta ako ipak nešto bude a mogla sam spriječiti...

I tako, sto pitanja u glavi, sto odluka koje nisu nimalo lagane ni bezazlene a sve ih treba donijeti - sva sreća pa sam doma pa imam vremena baviti se glupostima :D

Puno mi je lakše zadnjih par tjedana kad ga osjetim kako me lupka - lakše mi je dočekati ultrazvuk jer znam da je živ.
Da znam, luda sam.
Ja bi na ultrazvuk svaki tjedan, samo na kratko da ga vidim.

Inače sve protiče relativno uredno, jedino mi je posteljica dosta nisko i još uvijek smještena na ušće maternice, tako da mi je preporučeno mirovanje i ne dizanje težih stvari i obavljanje težih poslova, kako ne bi došlo do krvarenja što se desilo sa 9 tjedana pa sam skoro prošvikala taj dan.
Mučnine sam imala relativno male, nisam čak niti jednom povraćala, jedino su trajale skoro do 14 tjedana, ali ne žalim se.

Kila sam dobila svega 1,5 ali obzirom na višak sa kojim sam startala - prezadovoljna sam :)

Prošli smo dakle više od pola i vrijeme je da krenemo lagano u shoping - kolica, krevetić, komodica, robica...
Baš se veselim :)

Nakon drugog neuspjeha, koji se donio sa sobom jednu sasvim novu vrstu boli (koliko vrsta boli postoji na svijetu pitam se ponekad) morala sam napravit novi plan jer ja bez planova ne funkcioniram, to me drži živom i inače a u ovom poslu posebno.

Baš u to vrijeme, privatnu polikliniku je otvorio glasoviti dr Lučinger sa Vuk Vrhovca.
Čula sam masu priča i preporuka za njega i prije ali jednostavno zbog posla si nisam mogla vremenski priuštiti da toliko izostajem i čekam satima u bolnici na pregled i zbog toga sam bolnice odmah u startu odbacila kao mogućnost.
Uostalom, imamo mogućnosti ići privatno pa neka moje mjesto u bolnici dopadne nekoga tko tu mogućnost nema.

I pošaljem ja mail i dogovorim konzultacije.
Doktor me sasluša, sve sam mu lijepo ispričala.
No moje tijelo, kao i moj duh je bilo u totalnom rasulu, jajnici povećani, cista mali milijon, uglavnom sve smrčkano.
I kaže on meni da nek si uzmemo pauzu koji mjesec da se odmorimo od svega, pa da dodemo na kontrolu da vidimo kakvo je nutra stanje i onda ćemo napraviti plan za dalje.
Pošteno, to sam trebala čut.
Slijedeći put smo se vidjeli negdje u veljači, stanje sa jajnicima je bilo dosta bolje ali još uvijek ne sjajno, pa smo se opet rekli vidjeti u ožujku.
U ožujku je pao dogovor da bi bilo možda pametnije ići sa Klomifenskom stimulacijom pa na Ivf nego opet u punu jer se jako sporo oporavljam od svega, no taj mjesec ja nisam bila spremna i ostavili smo sve za travanj.
Krenuli sa Klomifenima i dobili tri folikula, od toga izvađena dva a samo se jedan oplodio i vraćen.
Očekivanja su mi bila nikakva jer od jednog zametka se stvarno nisam imala čemu nadati.
Tako je i bilo - ništa od bete.
No dobro, prihvatila sam ovaj postupak kao nešto što se moralo odraditi i gotovo.
Idemo dalje!
Odmah pada dogovor za kolovoz/rujan za punu stimulaciju, uz mogućnost da se jajašca nezrela vade van i da ih oni dozrijevaju u labu, čime bi se smanjila mogućnost hipera - to me jako razveselilo.

Ljeto, more, godišnji i baš mi nezgodno došla menstruacija tako da nismo krenuli krajem kolovoza nego tek polovicom rujna.
Od supresije Suprafect, od stimulacije dva Gonala.
Priča o dozrijevanju je otpala jer nekog materijala za to nisu imali što mi je baš krivo bilo al dobro, već sam u stimulaciji idemo sad kak je.
Pošto jako burno reagiram, pratio me svaki dan na ultrazvuk i deseti dan ciklusa je bila punkcija.
Mda, sitnica koja je veri bitna je da Lučinge radi punkcije na živo - nema anestezije, nema koktela, nema ničega... Popila sam prije toga dva Ketonala retarda i niš mi nije pomoglo.
Mislila sam da gore od onog u Ljubljani ništa ne može biti, ali eto - može :D
Na desnom jajniku izvadio 5 js bez problema i onda im je krepao taj stroj kaj ih izvlači van, tak da sam ležala jedno 5-10 minuta na stolu sa svim tim u sebi dok su njih dva to nešto popravljali.
I ajde, proradi mašina i idemo na lijevi jajnik.
Vidjela sam sve zvijezde i bogove i vragove na nebu kak je to bolilo.
Jajne stanice su bile sa stražnje strane a jajnik zavučen iza maternice tak da je morao probušit maternicu i cijeli jajnik da bi došao do njih.
Vrištala sam i plakala ko malo dijete, rekla mu da stane, da kolko ih ima - ima... ma stvašta sam vikala... a nisam inače neka plačipičkica.
Čudi me da ove žene vani koje su bile iza mene nisu pobjegle :D
No napokon je bilo gotovo, što je vani vani je.
Odležala sam unutra još pol sata i skoro najnormalnije otišla doma - fascinantno je da me ništa nije boljelo.
Sad opet malo čekanja - hoće se išta oploditi, ili ništa, kakvi će bit zametci ako ih bude... Nikad kraja čekanju.
Za tri dana zove dr L - imamo transfer, dođite.
26.9. dolazimo tamo i čekamo čekamo i dođe naš red.
Koliko ih je???
3, dva odlična jedan vrlo dobar.
Presretna sam, to je jako dobro.
Transfer je mala beba za punkciju, odležim svoje i veselo odskakućem doma.
Taman legnem zove mama - u gradu su su, dolaze... a meni stan u kaosu... Uzimam usisavač i nabrzaka usisam stan i poredim nered.

Nakon transfera, tj. od punkcije dr L ima običaj davati boostere (štopericu i Decapeptyl u kombinaciji) koji pomažu ugnježđivanju ploda.
No već na prošlom postupku sam ja skužila da ja od boostera odem u hiperstimulaciju, jer kod Podobnika sam u hiper otišla tek drugi dan nakon transfera.
No doktora se nije baš dalo uvjeriti u tu moju teoriju i da ja ne želim primiti uopće boostere, pa smo se pogodili na punkciji da primim pola injekcije, pa na transferu pola, pa slijedeću mi je opet spičio pola.
Slijedeći put sam već osjećala simptome full i odbila sam primiti išta, tako da poslijednje dvije injekcije uopće nisam primila, a i on se složio s tim jer je moj trbuh naočigled rastao.

I sad - opet čekanje do bete, a prokleto vrijeme tako sporo prolazi.

No svanuo je i taj dan - 10.10.
Dižem se ranom zorom i u pol 8 sam već u Suncu u labu.
Nakon toga religiozno sjedim i buljim u mail kojeg refresam svakih par minuta.
I evo ga - nalaz: beta 146
Gledam i ne vjerujem i samo mi suze počnu teć.
Imam betu!!!
Imam pozitivnu betu!!!
Imam divnu veliku betu!!!
Zovem muža i plačem a on siroček ne zna jel dobro ili loše a ja nekako uspijem izgovoriti: Jubi trudni smo, imat ćemo našu bebu!!!
Evo i sad plačem od sreće kad se sjetim tog trenutka...
Onda se i on rasplakao i malo smo skupa plakali i kenjkali od sreće.
Krenulo je obavještavanje VIP osoba u našem životu ali oprezno, treba dočekat i drugu betu.

Za dva dana opet ja ranom zorom u Sunce i opet čekam, ali ovaj put sam sigurna u dobre vijesti, ne znam zašto...
Beta 295!!!
Pravilno se dupla!!!
E sad mogu rastrubit okolo - ja sam zaista trudna!!!

Nakon što ovo pročitate sigurno mi nećete više zamjerati što ne pišem češće i više :)

Nisam o tome pisala do sada iz raznoraznih razloga ali sada sam odlučila napisati sve od početka do kraja - nadam se sretnog.

Suprug i ja radimo na bebi uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje.

Moja dijagnoza dijagnosticirana mi je čim sam dobila prve menstruacije: PCOS
Nakon što mi je jedan idiot od ginekologa rekao da nikada neću imati djece, jedna dobra ginekologica, naravno privatna, objasnila mi je kad sam imala 20 i nešto godina da se u današnje vrijeme moja dijagnoza može uspješno riješiti ali da će trebati hormonalnih terapija i puno strpljenja.
Nije bilo lako živjeti sve ove godine sa tim u podsvjesti ali ono što mi je svjetilo u mozgu je: moguće je imati djete.
Kako nisam bila ni u situaciji razmišljati o djetetu niti sam ga željela dok nisam upoznala svog muža, nisam ništa ni poduzimala po tom pitanju.

Njegova dijagnoza je prošle godine bila normalnozoospermia sa nešto malo smanjenim brojem spermića i nešto malo lošijom morfologijom što nije uopće loš nalaz.
Ove godine u proljeće kad je radio zadnju pretragu bila je astenozoospermia sa 70 milijuna i 30% morfologijom.
Nakon mog prvotnog šoka - pa zar nas je još i to moralo zadesiti, ginekolog mi je objasnio da je to još dobar nalaz i da je sa mnom sve ok najvjerovatnije bismo mogli ostati i prirodno trudni, ovako nam ipak preostaje samo postupak potpomognute oplodnje.

Priznajem da smo i suprug i ja bili malo lijeni, ustvari ne lijeni nego nam je bilo muka početi sa svim time a znali smo što nas čeka.
Nakon vjenčanja u lipnju, kao neka prođe ljeto, tako da smo kod ginice krenuli tek u rujnu i dok sam obavila sve pretrage hormona i čudesa, već je bio listopad.

Najnovija zamka za parove koji se bore sa ovim problemom pred nas je stavila naša divna država Kiflica i naš vrli ministar Kromanjonac - zakon je promjenjen i nije dozvoljeno zamrzavanje embrija nego samo jajnih stanica neoplođenih.
Za one koji nisu upućeni u temu - postotak uspješnosti se drastično, ali drastično smanjuje sa smrznutim jajnim stanicama, i s time žene prisiljavaju da za svaki postupak idu u ponovnu stimulaciju što je užasan udarac na organizam, to ću opisati kasnije.

Što ćemo i kako ćemo i kamo ćemo?
Počela sam surfati forumima i čitati iskustva drugih žena i primjetila nevjerovatan broj žena koje odlaze u inozemstvo.
U tim mjesecima niti naše bolnice nisu znale što i kako da rade i na mnogima se postupci nisu niti radili jer nitko nije znao što će biti.

Tako smo se i mi odlučili za Sloveniju tamo negdje u studenom. Eto, prošla godina dana začas.
Pošto se u Mariboru čekalo oko godinu dana na red, odlučili smo se za doktora Reša u Ljubljani.
Prvi poslani mail i vrlo brzo stiže odgovor sa terminom za konzultacije, za cca tjedan dana.
Nosili smo sa sobom sve nalaze koje smo imali, no pošto smo kao tek počeli, predložio je da tri mjeseca probamo sa Klomifenskom terapijom i folikulometrijom kod moje ginekologice u Zagrebu pa ako to ne upali da se javimo i idemo u postupak.
Klomifenska terapija je bila nula bodova i krajem veljače smo ponovno bili u Ljubljani.
Dogovoren je ICSI sa slijedećim ciklusom dakle u ožujku, vidimo se na 2. dan ciklusa.
Zgodan detalj je da se u Ljubljanu na pregled trebalo doći između 5-6 sati ujutro, dakle mi smo iz Zagreba trebali krenuti oko pol 4 ujutro, i nakon tih pregleda sam naravno išla na posao - užasno iscrpljujuće!
Na 2 dan ciklusa krećem sa stimulacijom 2 Puragona i 1 Diphereline, pikanje u trbuh svaki dan u isto vrijeme - oko 6 - 6,30 ujutro.
Baš krasan početak dana, zar ne...
Pikanje i ja smo nebo i zemlja ali čovjek zaista sve pregrize i sve istrpi za to malo mirišljavo biće.
Ja bih složila injekcije, piknula se, ubrizgala ali bi mi onda bilo muka, ne od lijeka nego od gledanja kak se sama pikam i onda bi me mužić transportirao u krevet da dođem k sebi a on bi pospremio sve to u smeće.
Nadam se da nam susjedi ne prekopavaju po smeću jer su tih dana imali što i vidjet :D

Nakon 8 dana pikanja prva kontrola.
U međuvremenu je meni trbuh narastao i osjećala sam priličan pritisak u cijelom trbuhu od maternice do abdomena ali rekoh - to je sve normalno.
Psihičkih nekakvih tegoba i živčanih ispada nisam pretjerano imala, bar tako kaže mužić i kolegice s posla pa ću im vjerovat.
Dakle na kontroli kaže Reš - Uh, hiperstimulacija je tu...
Hiperšta?????
Uglavnom jajnici su mi poludili od tih lijekova, narasli su puno više nego su trebali.
Ali kao sve će to biti ok.
Još jedan dan se pikam i onda opet kontrola.
Na toj kontroli je rekao da su folikuli spremni i da si u određeno vrijeme dam štopericu.
Štoperica nije prava štoperica nego injekcija koja zaustavlja rast folikula.
Naručeni smo na punkciju jedne subote ujutro. Punkcija ide naravno na živo, na pitanje da li to boli odgovor je bio - pa kao malo jača menstruacija. Za svaki slučaj sam krknula jedan voltaren rapid ali kao da i nisam.
Vjerujem da je bol bila pojačana hiperstimulacijom i velikim brojem folikula koje je izvadio - čak 19.
Usput mi je pogodio nekakvu žilu unutra pa je došlo do krvarenja, pa je stavljao tampone unutra da to zaustavi, pa je vadio te tampone nakon pol sata... Mislila sam da nikad neću ustati sa tog stola.
Ali bili smo sretni kao malo djete - 19 folikula - imat ćemo i za smrzliće i super super super...
Aha... moš mislit...

Bolovi u trbuhu su bili nesnosni već na punkciji i pitam ga ja što da uzimam, neki lijek - ništa, to prođe, pijte aspirin i puno tekućine.
Slijedećih 10 dana nisam ustala iz kreveta od bolova.
Moja socijalna ginekologica je bila "divna" - nit mi je izašla u susret sa bolovanjem pa sam morala muljati sa doktoricom opće prakse koja je bila puna razumjevanja, nit me je htjela poslati u bolnicu vezano uz hiperstimulaciju, a mogla je. Poslala me doma jer kao nema ona temelja za išta jer nisam išla na postupak kod nas. Užas. Užas. Užas.

Nakon 4 dana nas naručio na transfer.
Od naših nasmijanih lica - hladan tuš - samo se jedna stanica uspješno oplodila do blastociste.
Kako?
Od 19 izvađenih folikula 5 je bilo praznih, ostalo 14, 5 nije bilo zrelo uopće, ostalo 8. Od 8 oplođenih samo se jedna razvila kak treba i ta jedna je vraćena.
Zašto?
Imate nekvalitetne jajne stanice.

Ne moram ni reći da smo se u tišini vraćali doma.

Mislim ta jedna jadna blastica jednostavno kraj toga svega što mi se izdogađalo, jednostavno nije imala šanse i nakon 14 dana, krajem travnja, test je bio negativan a beta 0.

Šta sad? Ništa, isplači se, izbaci iz sebe negativnu energiju, skupi komadićke i kreni dalje.
Ovo je tek prvi put, bude drugi put bolje - tješili smo sami sebe a i drugi nas.

Ovoga puta nismo dugo čekali da se pokrenemo dalje, samo kamo, kod koga?
Opet u Sloveniju pa se opet toliko maltrat sa svim tim odlascima, živjet ko zombi 2 tjedna, a opet neću imati smrzliće?
Probat kod nas? Kod koga? Za bolnice nemam ni vremena ni živaca a novac imamo ušteđen za to.
Dakle privatnik. Samo koji?

Do tada se već stanje u Hrvatskoj počelo pomalo normalizirati, počeli su se po bolnicama i po privatnim klinikama raditi postupci po novom zakonu.

Nakon dosta istraživanja, ispitivanja, mozganja i nedoumica, a i iskreno, nakon nekoliko hintova dragih forumašica, odluka je pala - kontroverzni Podobnik.

Zašto kažem kontroverzni?
Koji ga vole - vole ga, koji ga mrze - mrze ga.
Na Rodama ne daj Bog da napišeš da ideš kod Podobnika - pojedu te za doručak, stvarno ne kužim što imaju protiv njega i koji je vrag tim ženama.
Na Forum.hr je bilo malo iskustava s njim, ali bile su jedne trojke zahvaljujući kojima sam ja ustvari presudila u njegovu korist, ali ne samo zbog toga - oni imaju kompletnu kliniku, dakle ak dođe do bilo kakvih komplikacija, oni će me hendlat dalje, neće me slat u bolnicu. Mislim da je to ustvari prevagnulo u konačnoj odluci.

Odmah smo se naručili na konzultacije i vrlo brzo dobili termin, već u svibnju.
Meni se Podobnik na prvu svidio, kliknuli smo si, mužu nešto manje ali kaže on - nisam bitan ja, bitna si ti...
Nakon što smo fino porazgovarali, nakon što se nije mogao načuditi da od 19 folikula je dobivena jedna js, sve smo se fino dogovorili.
Trebalo je naravno pričekat par mjeseci da se organizam oporavi a i svaki mjesec sam išla kod njega na preglede da vidimo da li se jajnici smiruju i kako se ponašaju nakon hiperstimulacije.
Onda su krenuli godišnji pa smo se dogovorili da se vidimo poslije mora, na 24 dan ciklusa pa kad nam grah padne.
Menstruacije su prilično redovito dolazile, valjda još pod utjecajem hormona od prije i tak smo tamo negdje krajem kolovoza došli na pregled.
Super, sve savršeno, naručena opet na 2 dan ciklusa da me opet pregleda i krećemo sa stimulacijom.
Aha... baš sam si ja to fino izračunala i smislila :D
Na 2 dan ciklusa kod mene cista i to velika 3 cm...
Kakva sad božja cista, u životu nisam imala cistu, ja imam hrpu malih cista, a nemam velike ciste...
No, ne šiziti, dao mi je nešto da pukne cista i da dođem za 3 dana, još nije kasno krenuti sa stimulacijom.
Sad sam naučila da moje ciste ne pucaju nego usahnu, e pa ova nije usahnula za tri dana, samo se smežurala.
Ništa, idemo ovaj mjesec na Cilest, kontracepcija i slijedeći mjesec ćemo u postupak.

Iskreno moram reći da je najgori dio cijele ove priče čekanje.
Stalno nekog boga čekaš i čekaš i stalno se nešto zakomplicira i opet čekaš i čekaš i nikako više dočekat da se nešto počne događat...
Kad se i dogodi i kreneš u stimulaciju čekaš da vidiš koliko će biti folikula, onda dođe punkcija, pa čekaš koliko će ih se oploditi, pa kad dođe transfer, onda pak čekaš da vidiš da li će se primiti - e to je najgore čekanje, tu totalno poludim i šiznem. Blaženi Apaurini :D

Došao je i taj dan 1.10. - 2 dan ciklusa, hvala Bogu sve je u redu, nema cista, nema ničeg, krećemo sa stimulacijom: 3 Gonala i 1 Decapeptyl - laganih 800 kunića runda - malo sam se zagrcnula jer mi nije došlo odmah do mozga da će vjerovatno samanjivat dozu, momentalno sam zračunal da će me stimulacija doći 8.000 kn... O - o...
No nakon 3 dana, smanjio je na 2 Gonala i 1 Decapeptly, pa nakon 3 dana na 1 Gonal i 1 Decapepty i zadnji dan samo 1 Gonal.
Bildao je male folikuliće da narastu na potrebnu veličinu i da lijepo sazriju.
11.10. - punkcija.
Ovaj put ko čovjek - u potpunoj ansteziji hvla lijepo.
Dobila sam svoj apartman gdje sam se fino presvukla, gdje su mi stavili braunilu, gdje je došao striček anesteziolog popričat sa mnom, gdje je mužić obavio svoj dio posla.
I krećemo - u sobicu ;)
Nakon 2 minute sam u carstvu snova i budim se u svojoj sobi lijepo mamurna i opsjednuta sa time koliko je sati, kaže mužić da je umirao od smjeha.
Razgovor ide ovako:
On: Jubi jesi dobro?
Ja: Aha. Koliko je sati?
On: Tri.
Ja: Dobro.
Za 1 minutu se opet probudim
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Tri i jednu minutu.
Ja: Dobro jubav...
Opet zaspim i opet se probudim za minutu:
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Jesi ti sigurna da si dobro?
Ja: Aha, zašto? Daj mi samo reci koliko je sati?
On: Pa pitala si me već tri put koliko je sati u roku 3 minute
Ja: Kaj stvarno? Daj ti meni pošalji sms koliko je sati
I opet zaspim :D :D :D

Poslije sam si protumačila da mi je bilo bitno znat kad su me vratili u sobu da znam kad mogu jest.
Ja sam jedna obična izjelica :D
Oko pet su mi donjeli sendvič i jogurt i još sam ležala skroz do 21 sat kad me pregledao i pustio doma.
Uglavnom, izvadili su mi 9 folikula i dogovorili smo se oploditi 3 jajne stanice.
Transfer je bio u subotu 16.10.
Prvo se leži 10-tak minuta odmah na stolu a onda još cijelo popodne u sobi.
Na kraju smo išli dolje na ultrazvuk i prvi put smo na ekranu vidjeli svoje svjetleće mrveke i dobili smo i slikicu.

Naše tri male nade, naše tri male ljubavi...

Rekli smo da ovaj put nećemo previše očekivati, da nećemo sami sebe zavaravat, da se nećemo zvati mamica i tatica - sli sve to pada u vodu kad ti vrate mrveke.
Očekuješ, nadaš se, maziš ih, pričaš im, smišljaš im imena... to je jednostavno jače od mene i od njega.

No da, ajmo dalje, nije još sve gotovo sa mojim komplikacijama :D
Transfer je bio u subotu a moj slijedeći pregled je u utorak.
Mene opet boli trbuh, manje nego poslije Slovenije ali mislim da je to to, ne mogu jesti, ne mogu piti, ne mogu piškiti - i da, opet hiperstimulacija...
U utorak me nakrcao kojekakvim čudesima i kao ako ne bude bolje nimalo da dođem sutra na infuziju malo.
Sutra ne da nije bilo bolje nego je bilo puno puno gore, jedva sam došla do gore od bolova...
Zadržavaju me u klinici i rade obradu krvi kod njih u labu, a sutra ujutro rade sve moguće krvne pretrage u Breyeru - albumin su mi pali za 10 onih vrijednosti i uz ostale tekućine treba ih nadomjestiti.
Ostala sam gore 5 dana što i nije bilo nimalo neugodno iskustvo: predobar krevetac, predobra klopa (nakon 2 dana sam došla k sebi pa sam počela i uživati u tim delicijama), tv, internet, sestra na gumbek - ma raj...
Malo nas je štrecnulo kad je došao račun ali bože moj - sve za bebe!
Tijekom hospitalizacije me redovito pregledavao i gledala sam kako bebeki rastu a jajnici se smanjuju i tekućine se smanjuju, sad već kao nekaj i vidim na onom ekranu, tj. mogu bar nekaj skužit :D
Puštena sam doma 25.10. a prvi pregled je tek 02.11.
Malo me još bolilo pod rebrom ali nisam htjela reći jer bi me još zadržali, a htjela sam doma.

No 02.11. nisam dočekala, nakon par dana krenulo je krvarenje, hitno gore na uzv i nasih beba više nema.

Vozimo se doma, tupi više od boli i doma samo u tišini teku potoci suza jer ovo je bilo puno gore od prvog puta i negativne bete: vidjeli smo ih kako svjetle za nad, bile su tu, živjele su...

Nastavak slijedi...

Još jedna godina za odguliti :)

Doček je bio živahan kao i uvijek: runda spavanja od 20-22 sata pa onda povlačenje po kutnoj, pa onda ispijanje boce pjenušca (od 0,2 l ) pa onda spavanac - ove godine smo čak i dugo izdržali budni - do 00,45 minuta :D

Neka vam ova nova bude bar duplo bolja od stare, puno sreće i bla bla bla...

I tak...

Sretan i blagoslovljen Božić želim svima koji slave



Uploaded with ImageShack.us

Kolačići by moje slatke cure, mama i ja :)

Kako me je nepoznati čitatelj u komentarima prošlog posta, obavijestio - čitav jedan moj post je jedna ajmo ju tako nazvat gospođa (iako po izražavanju i manirima koje je pozkazala u privatnim porukama niti malo ne zaslužuje tu titulu) zajedno sa fotografijama - nakeljila lijepo na svoj blog na jednom drugom portalu

http://www.mojnet.com/korisnik/stellanera/blog/ledeni-vjetar-u-rijeci-i-slici/8827

Prvo sam joj sinoć napisala komentar i napisala uredništvu tog portala da to riješe.
Danas vidim da je moj komentar obrisan.
Što sam i ja drugo od kradljivice očekivala - baš sam naivna...

Pošaljem joj popodne privatnu poruku a ona meni na to: Odjebi tuko...

Kraj mojoj finoći...

Znam da se često po blogovima kradu fotografije iako na mnogima piše da su fotografije autorsko djelo i da ih je zabranjeno koristiti, no krade se i svašta drugo...

Žalosno je to u današnje vrijeme kada imamo toliko mogućnosti da moramo krasti tuđi trud, rad i kreativnost...

Nakon što ovo pročitate sigurno mi nećete više zamjerati što ne pišem češće i više :)

Nisam o tome pisala do sada iz raznoraznih razloga ali sada sam odlučila napisati sve od početka do kraja - nadam se sretnog.

Suprug i ja radimo na bebi uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje.

Moja dijagnoza dijagnosticirana mi je čim sam dobila prve menstruacije: PCOS
Nakon što mi je jedan idiot od ginekologa rekao da nikada neću imati djece, jedna dobra ginekologica, naravno privatna, objasnila mi je kad sam imala 20 i nešto godina da se u današnje vrijeme moja dijagnoza može uspješno riješiti ali da će trebati hormonalnih terapija i puno strpljenja.
Nije bilo lako živjeti sve ove godine sa tim u podsvjesti ali ono što mi je svjetilo u mozgu je: moguće je imati djete.
Kako nisam bila ni u situaciji razmišljati o djetetu niti sam ga željela dok nisam upoznala svog muža, nisam ništa ni poduzimala po tom pitanju.

Njegova dijagnoza je prošle godine bila normalnozoospermia sa nešto malo smanjenim brojem spermića i nešto malo lošijom morfologijom što nije uopće loš nalaz.
Ove godine u proljeće kad je radio zadnju pretragu bila je astenozoospermia sa 70 milijuna i 30% morfologijom.
Nakon mog prvotnog šoka - pa zar nas je još i to moralo zadesiti, ginekolog mi je objasnio da je to još dobar nalaz i da je sa mnom sve ok najvjerovatnije bismo mogli ostati i prirodno trudni, ovako nam ipak preostaje samo postupak potpomognute oplodnje.

Priznajem da smo i suprug i ja bili malo lijeni, ustvari ne lijeni nego nam je bilo muka početi sa svim time a znali smo što nas čeka.
Nakon vjenčanja u lipnju, kao neka prođe ljeto, tako da smo kod ginice krenuli tek u rujnu i dok sam obavila sve pretrage hormona i čudesa, već je bio listopad.

Najnovija zamka za parove koji se bore sa ovim problemom pred nas je stavila naša divna država Kiflica i naš vrli ministar Kromanjonac - zakon je promjenjen i nije dozvoljeno zamrzavanje embrija nego samo jajnih stanica neoplođenih.
Za one koji nisu upućeni u temu - postotak uspješnosti se drastično, ali drastično smanjuje sa smrznutim jajnim stanicama, i s time žene prisiljavaju da za svaki postupak idu u ponovnu stimulaciju što je užasan udarac na organizam, to ću opisati kasnije.

Što ćemo i kako ćemo i kamo ćemo?
Počela sam surfati forumima i čitati iskustva drugih žena i primjetila nevjerovatan broj žena koje odlaze u inozemstvo.
U tim mjesecima niti naše bolnice nisu znale što i kako da rade i na mnogima se postupci nisu niti radili jer nitko nije znao što će biti.

Tako smo se i mi odlučili za Sloveniju tamo negdje u studenom. Eto, prošla godina dana začas.
Pošto se u Mariboru čekalo oko godinu dana na red, odlučili smo se za doktora Reša u Ljubljani.
Prvi poslani mail i vrlo brzo stiže odgovor sa terminom za konzultacije, za cca tjedan dana.
Nosili smo sa sobom sve nalaze koje smo imali, no pošto smo kao tek počeli, predložio je da tri mjeseca probamo sa Klomifenskom terapijom i folikulometrijom kod moje ginekologice u Zagrebu pa ako to ne upali da se javimo i idemo u postupak.
Klomifenska terapija je bila nula bodova i krajem veljače smo ponovno bili u Ljubljani.
Dogovoren je ICSI sa slijedećim ciklusom dakle u ožujku, vidimo se na 2. dan ciklusa.
Zgodan detalj je da se u Ljubljanu na pregled trebalo doći između 5-6 sati ujutro, dakle mi smo iz Zagreba trebali krenuti oko pol 4 ujutro, i nakon tih pregleda sam naravno išla na posao - užasno iscrpljujuće!
Na 2 dan ciklusa krećem sa stimulacijom 2 Puragona i 1 Diphereline, pikanje u trbuh svaki dan u isto vrijeme - oko 6 - 6,30 ujutro.
Baš krasan početak dana, zar ne...
Pikanje i ja smo nebo i zemlja ali čovjek zaista sve pregrize i sve istrpi za to malo mirišljavo biće.
Ja bih složila injekcije, piknula se, ubrizgala ali bi mi onda bilo muka, ne od lijeka nego od gledanja kak se sama pikam i onda bi me mužić transportirao u krevet da dođem k sebi a on bi pospremio sve to u smeće.
Nadam se da nam susjedi ne prekopavaju po smeću jer su tih dana imali što i vidjet :D

Nakon 8 dana pikanja prva kontrola.
U međuvremenu je meni trbuh narastao i osjećala sam priličan pritisak u cijelom trbuhu od maternice do abdomena ali rekoh - to je sve normalno.
Psihičkih nekakvih tegoba i živčanih ispada nisam pretjerano imala, bar tako kaže mužić i kolegice s posla pa ću im vjerovat.
Dakle na kontroli kaže Reš - Uh, hiperstimulacija je tu...
Hiperšta?????
Uglavnom jajnici su mi poludili od tih lijekova, narasli su puno više nego su trebali.
Ali kao sve će to biti ok.
Još jedan dan se pikam i onda opet kontrola.
Na toj kontroli je rekao da su folikuli spremni i da si u određeno vrijeme dam štopericu.
Štoperica nije prava štoperica nego injekcija koja zaustavlja rast folikula.
Naručeni smo na punkciju jedne subote ujutro. Punkcija ide naravno na živo, na pitanje da li to boli odgovor je bio - pa kao malo jača menstruacija. Za svaki slučaj sam krknula jedan voltaren rapid ali kao da i nisam.
Vjerujem da je bol bila pojačana hiperstimulacijom i velikim brojem folikula koje je izvadio - čak 19.
Usput mi je pogodio nekakvu žilu unutra pa je došlo do krvarenja, pa je stavljao tampone unutra da to zaustavi, pa je vadio te tampone nakon pol sata... Mislila sam da nikad neću ustati sa tog stola.
Ali bili smo sretni kao malo djete - 19 folikula - imat ćemo i za smrzliće i super super super...
Aha... moš mislit...

Bolovi u trbuhu su bili nesnosni već na punkciji i pitam ga ja što da uzimam, neki lijek - ništa, to prođe, pijte aspirin i puno tekućine.
Slijedećih 10 dana nisam ustala iz kreveta od bolova.
Moja socijalna ginekologica je bila "divna" - nit mi je izašla u susret sa bolovanjem (pa sam morala muljati sa doktoricom opće prakse koja je bila puna razumjevanja), nit me je htjela poslati u bolnicu vezano uz hiperstimulaciju, a mogla je. Poslala me doma jer kao nema ona temelja za išta jer nisam išla na postupak kod nas. Užas. Užas. Užas.

Nakon 4 dana nas naručio na transfer.
Od naših nasmijanih lica - hladan tuš - samo se jedna stanica uspješno oplodila do blastociste.
Kako?
Od 19 izvađenih folikula 5 je bilo praznih, ostalo 14, 5 nije bilo zrelo uopće, ostalo 8. Od 8 oplođenih samo se jedna razvila kak treba i ta jedna je vraćena.
Zašto?
Imate nekvalitetne jajne stanice.

Ne moram ni reći da smo se u tišini vraćali doma.

Mislim ta jedna jadna blastica jednostavno kraj toga svega što mi se izdogađalo, jednostavno nije imala šanse i nakon 14 dana, krajem travnja, test je bio negativan a beta 0.

Šta sad? Ništa, isplači se, izbaci iz sebe negativnu energiju, skupi komadićke i kreni dalje.
Ovo je tek prvi put, bude drugi put bolje - tješili smo sami sebe a i drugi nas.

Ovoga puta nismo dugo čekali da se pokrenemo dalje, samo kamo, kod koga?
Opet u Sloveniju pa se opet toliko maltrat sa svim tim odlascima, živjet ko zombi 2 tjedna, a opet neću imati smrzliće?
Probat kod nas? Kod koga? Za bolnice nemam ni vremena ni živaca a novac imamo ušteđen za to.
Dakle privatnik. Samo koji?

Do tada se već stanje u Hrvatskoj počelo pomalo normalizirati, počeli su se po bolnicama i po privatnim klinikama raditi postupci po novom zakonu.

Nakon dosta istraživanja, ispitivanja, mozganja i nedoumica, a i iskreno, nakon nekoliko hintova dragih forumašica, odluka je pala - "kontroverzni" Podobnik.

Zašto kažem kontroverzni?
Koji ga vole - vole ga, koji ga mrze - mrze ga.
Na Rodama ne daj Bog da napišeš da ideš kod Podobnika - pojedu te za doručak, stvarno ne kužim što imaju protiv njega i koji je vrag tim ženama.
Na Forum.hr je bilo malo iskustava s njim, ali bile su jedne trojke zahvaljujući kojima sam ja ustvari presudila u njegovu korist, ali ne samo zbog toga - oni imaju kompletnu kliniku, dakle ak dođe do bilo kakvih komplikacija, oni će me hendlat dalje, neće me slat u bolnicu. Mislim da je to ustvari prevagnulo u konačnoj odluci.

Odmah smo se naručili na konzultacije i vrlo brzo dobili termin, već u svibnju.
Meni se Podobnik na prvu svidio, kliknuli smo si, mužu nešto manje ali kaže on - nisam bitan ja, bitna si ti...
Nakon što smo fino porazgovarali, nakon što se nije mogao načuditi da od 19 folikula je dobivena jedna js, sve smo se fino dogovorili.
Trebalo je naravno pričekat par mjeseci da se organizam oporavi a i svaki mjesec sam išla kod njega na preglede da vidimo da li se jajnici smiruju i kako se ponašaju nakon hiperstimulacije.
Onda su krenuli godišnji pa smo se dogovorili da se vidimo poslije mora, na 24 dan ciklusa pa kad nam grah padne.
Menstruacije su prilično redovito dolazile, valjda još pod utjecajem hormona od prije i tak smo tamo negdje krajem kolovoza došli na pregled.
Super, sve savršeno, naručena opet na 2 dan ciklusa da me opet pregleda i krećemo sa stimulacijom.
Aha... baš sam si ja to fino izračunala i smislila :D
Na 2 dan ciklusa kod mene cista i to velika 3 cm...
Kakva sad božja cista, u životu nisam imala cistu, ja imam hrpu malih cista, a nemam velike ciste...
No, ne šiziti, dao mi je nešto da pukne cista i da dođem za 3 dana, još nije kasno krenuti sa stimulacijom.
Sad sam naučila da moje ciste ne pucaju nego usahnu, e pa ova nije usahnula za tri dana, samo se smežurala.
Ništa, idemo ovaj mjesec na Cilest, kontracepcija i slijedeći mjesec ćemo u postupak.

Iskreno moram reći da je najgori dio cijele ove priče čekanje.
Stalno nekog boga čekaš i čekaš i stalno se nešto zakomplicira i opet čekaš i čekaš i nikako više dočekat da se nešto počne događat...
Kad se i dogodi i kreneš u stimulaciju čekaš da vidiš koliko će biti folikula, onda dođe punkcija, pa čekaš koliko će ih se oploditi, pa kad dođe transfer, onda pak čekaš da vidiš da li će se primiti - e to je najgore čekanje, tu totalno poludim i šiznem. Blaženi Apaurini :D

Došao je i taj dan 1.10. - 2 dan ciklusa, hvala Bogu sve je u redu, nema cista, nema ničeg, krećemo sa stimulacijom: 3 Gonala i 1 Decapeptyl - laganih 800 kunića runda - malo sam se zagrcnula jer mi nije došlo odmah do mozga da će vjerovatno samanjivat dozu, momentalno sam zračunal da će me stimulacija doći 8.000 kn... O - o...
No nakon 3 dana, smanjio je na 2 Gonala i 1 Decapeptly, pa nakon 3 dana na 1 Gonal i 1 Decapepty i zadnji dan samo 1 Gonal.
Bildao je male folikuliće da narastu na potrebnu veličinu i da lijepo sazriju.
11.10. - punkcija.
Ovaj put ko čovjek - u potpunoj ansteziji hvala lijepo.
Dobila sam svoj apartman gdje sam se fino presvukla, gdje su mi stavili braunilu, gdje je došao striček anesteziolog popričat sa mnom, gdje je mužić obavio svoj dio posla.
I krećemo - u sobicu ;)
Nakon 2 minute sam u carstvu snova i budim se u svojoj sobi lijepo mamurna i opsjednuta sa time koliko je sati, kaže mužić da je umirao od smjeha.
Razgovor ide ovako:
On: Jubi jesi dobro?
Ja: Aha. Koliko je sati?
On: Tri.
Ja: Dobro.
Za 1 minutu se opet probudim
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Tri i jednu minutu.
Ja: Dobro jubav...
Opet zaspim i opet se probudim za minutu:
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Jesi ti sigurna da si dobro?
Ja: Aha, zašto? Daj mi samo reci koliko je sati?
On: Pa pitala si me već tri put koliko je sati u roku 3 minute
Ja: Kaj stvarno? Daj ti meni pošalji sms koliko je sati
I opet zaspim :D :D :D

Poslije sam si protumačila da mi je bilo bitno znat kad su me vratili u sobu da znam kad mogu jest.
Ja sam jedna obična izjelica :D
Oko pet su mi donjeli sendvič i jogurt i još sam ležala skroz do 21 sat kad me pregledao i pustio doma.
Uglavnom, izvadili su mi 9 folikula i dogovorili smo se oploditi 3 jajne stanice.
Transfer je bio u subotu 16.10.
Prvo se leži 10-tak minuta odmah na stolu a onda još cijelo popodne u sobi.
Na kraju smo išli dolje na ultrazvuk i prvi put smo na ekranu vidjeli svoje svjetleće mrveke i dobili smo i slikicu.

Naše tri male nade, naše tri male ljubavi...

Rekli smo da ovaj put nećemo previše očekivati, da nećemo sami sebe zavaravat, da se nećemo zvati mamica i tatica - sli sve to pada u vodu kad ti vrate mrveke.
Očekuješ, nadaš se, maziš ih, pričaš im, smišljaš im imena... to je jednostavno jače od mene i od njega.

No da, ajmo dalje, nije još sve gotovo sa mojim komplikacijama :D
Transfer je bio u subotu a moj slijedeći pregled je u utorak.
Mene opet boli trbuh, manje nego poslije Slovenije ali mislim da je to to, ne mogu jesti, ne mogu piti, ne mogu piškiti - i da, opet hiperstimulacija...
U utorak me nakrcao kojekakvim čudesima i kao ako ne bude bolje nimalo da dođem sutra na infuziju malo.
Sutra ne da nije bilo bolje nego je bilo puno puno gore, jedva sam došla do gore od bolova...
Zadržavaju me u klinici i rade obradu krvi kod njih u labu, a sutra ujutro rade sve moguće krvne pretrage u Breyeru - albumin su mi pali za 10 onih vrijednosti i uz ostale tekućine treba ih nadomjestiti.
Ostala sam gore 5 dana što i nije bilo nimalo neugodno iskustvo: predobar krevetac, predobra klopa (nakon 2 dana sam došla k sebi pa sam počela i uživati u tim delicijama), tv, internet, sestra na gumbek - ma raj...
Malo nas je štrecnulo kad je došao račun ali bože moj - sve za bebe!
Tijekom hospitalizacije me redovito pregledavao i gledala sam kako bebeki rastu a jajnici se smanjuju i tekućine se smanjuju, sad već kao nekaj i vidim na onom ekranu, tj. mogu bar nekaj skužit :D

Otpuštena sam doma sa sličicom dvije svijetleće mrve u džepu, no nakon dva tri dana jos jedan hladan tuš - krvarenje.
Hitno gore na uzv i još jedno razočarenje - mojih svjetlećih nada vise nema.
Dijagnoza - biokemijska u šestom tjednu.

Sad smo već nijemi od boli, vozimo se doma i doma samo potoci suza jer vidjeli smo ih, bile su tamo, svjetlile su za nas...


Nastavak slijedi...

:D

Priznajem, kriva sam - zapostavila sam svoj blogić

Moram također priznati da me neki dan i mužić oprao jer sam ga zapostavila pa sam obećala da ću za vikend napisati post. I eto ga.

No, možda post ne bi ni napisala da nisam pročitala Snoopyn komentar na posljednji post koji me nasmijao do suza :D :D :D

Priznajem da ću uskoro završiti i Portugal, jer imam još jedno malo slatko putovanje za staviti - godišnjicu braka smo proveli u Istri, obilazeći male slatke gradiće i seoca.

Godišnji smo obavili, bili smo ponovno kod kume u Nerezinama na Lošinju, pa malo kod mojih u Omišu sa drugim kumovima, i onda smo išli posjetiti svekije u Mostar gdje smo im poharali smokve u dvorištu.

A sad u nove radne i druge pobjede o kojima ću vas, obećavam, redovito izvještavati.

Sad idem čitati zaostatke ;)

E da, dođite svi na fotomaraton http://www.fotomaraton.hr/

Sretan Uskrs svima koji slave...

Molim podržite našu borbu barem komentarom i raširite ovaj blog preko svog bloga, preko maila, facebooka... bilo kako...

http://borbazabebu.blog.hr/

Koja je mail adresa uredništva blog.hr-a?
Zna netko?

Prvo odgovori na pitanja:
Išli smo u solo aranžmanu, tj. imali smo smještaj preko nekog time sharinga (ne pitajte duga priča) i preko njih smo odabrale hotel http://www.eurobookings.com/armacao-de-pera-hotels-pt/pestana-viking.html?label=gg_en_bh_38702-portugal-porches-pestana-viking

Ne moram reći da me očala pozicija hotela, a na kraju je ispalo da je smješten na jednoj od najljepših plaža na cijeloj južnoj obali - preprepredobro... Sad mi je žao kaj nismo slikale sobu :(
Naša je bila kao ova predzadnja sa tirkiznim zidovima. Imale smo lijepu veliku kupaonicu, malu mini kuhinjicu, pisaći stol veliki, mali stolić sa dvije fotelje, vani stolić sa dva stolca, grijanje, satelitsku, pogled na more - predobro stvarno :)

Karte smo isto kupovali solo, iskoristili smo kumin poklon bon koji smo dobili za vjenčanje :)
Tamo smo rentale auto, 15 dana 220 E, jedino je beznin dosta skup a Colt je pio ko smuk pa smo dosta i zavozili ali i prošli smo jedno 2500 km sve skupa, tak da nam se definitivno isplatilo.

Vanjski bazen


Unutarnji bazen


Jedan kasni sumrak sa balkona


Jedan dnevni pogled sa balkona


Pogled s druge strane hotela


Naša plaža sa crkvicom Senora da Rocha gdje su se lokalni ribari dolazili pomoliti prije noćnog ribolova


Slijedeća plaža koja je sa prvom povezana tunelom udubljenim u stijeni


Pogled na crkvicu sa one druge hridi


Treća plaža u nizu


Ok, možda sam malo pretjerala na plažama ali mi smo bile osupnute ljepotom i suncem i morem i toplinom i skakutale smo jedno 2-3 sata dolje gore i fotkale do besvjesti :D

Crkvica iz bližeg


Popodne smo otišle u grad u blizini - Portimao... Grad je smješten na ušću dvije rijeke i ima predivan most kojim mu se prilazi, ali ništa više od toga nas nije impresioniralo pa baš nemam ni slika...

Slijedeći put idemo u pravo razgledavanje ;)

Dakle za neupućene, bijah ja u Portugalu prije mjesec dana :)
Prvi tjedan je bila kumica sa mnom, a drugi tjedan mužić :D
Pokazalo se kao super kombinacija moram priznat :)

Stigle smo u Lisabon oko pol osam navečer i dok smo se mi smrčkale iz aviona, pa našle auto pa našle hotel već je bilo skoro i 10 sati. Dečko koji nam je rentao auto je sa tugom u glasu rekao kako se baš pokvarilo vrijeme i kak je zahladilo a mi ga gledamo u čudu: Pa tu je sad 12 stupnjeva a mi smo jutros otputovale sa -4!
Palo je brzinsko presvlačenje i trk u grad, na fado naravno.
Iskreno, oduševile smo se i bilo nam je stvarno fenomenalno.
Još više nas je oduševilo kad smo izašle iz lokala oko pol dva u noći a ulice i trgovi su bili puni mladih ljudi koje se zabavljaju, plešu, cugaju... Kao kod nas na moru u jeku najžešće sezone oko 11 navečer - eto tak je to zgledalo...
Predobro :)

No mi smo bile već prekrepane a i prestare smo, a i sutra nas je čekao naporan dan pa smo otišle fino u krevet.

U subotu je svanuo jedan divan divan sunčan i prilično topao dan - par minuta smo samo žmirkale i guštale na suncu pred hotelom dok nam je dečkić lovio taxi :)

Gotovanski smo krenule od najvećeg brežuljka od njih 7 - Castelo de Sao Jorge.

Pogled sa dvorca




Jedna od lijepo uređenih kuća smještenih uz same zidine - predobro


Morat ćete istrpit i pokoju moju "umjetničku" :D






Onda smo se spustile pješice do Restaudatoresa, prošetale nizom divnih trgova, odvozile se liftom, i baš smo uživale...







Tramvaj za ubrdo :D


Slijedeći put vas vodim na jug ;)

Već mjesecima me muž maltetira da napišem post o Ferovcima, ali onak - u njihovu korist za razliku od većine postova o Ferovcima :D
Razlog je što je i moj mužić Ferovac ;)

Moram priznati da sam se sa sprdanjem prema Ferovcima susrela dosta kasno, tamo negdje u kasnim 20-tim.
Naime od kolegice s posla dečko je imao firmu čiji je "ured" bio kod njih u stanu i jednom prilikom smo nas tri upale u stan a sa tri radna stola sa kompovima su u nas blenula tri tipa, onak lagano proćelavi, četka frizure, malko okruglasti, sa cvikama i totalno su se svi zacrvenili kad smo mi počele se s njima zekat.
Ubrzo smo otišle u drugu sobu a cure samo komentirale: Ah Ferovci... oni su ti takvi...
Pošto nikad niti jednog drugog Ferovca nisam upoznala, moja ideja o njima je bila manje više takva...
A pošto me nisu ni zanimali, dosta vremena je ostala takva.

No onda sam upoznala svog mužića i ugodno se iznenadila: Opa, pa ovo mora da je izuzetak!
Dugo sam ga zezala da je kukolj u žitu :D :D :D
No upoznavajući njegovu ekipu moje mišljenje o Ferovcima se promjenilo za 180 stupnjeva jer se ispostavilo da su oni vrlo elokventni tipovi, imaju cure - sad su već žene, imaju djecu, obitelji, imaju normalne živote i ne sjede danonoćno pred kompjuterom, a neki su poprilično i zgodni :)
Da naravno da nas nekad udave tehničkim pričama ali na to smo navikle i jednostavno ih ignoriramo :D
Samo jedan iz ekipe malo naginje onom mom starom opisu: malo je previše zagrižen za tehniku i možda mrvicu teže sklapa poznanstva sa žesnkom populacijom... ali bude on to već sredio :)

Dakle: Ferovci rules ;)

I moj zadatak je gotov, sad mogu dalje pisati o kuhanju :D

Bila si najbolji pas ikada...
Još u autu imam keksiće za tebe :((
Falit će mi tvoja slinava njuška, tople lijepe oči i mekane cape...
Jepo pavaj Donica

Božić - svima koji slave...

Nešto dugo nisam pisala ali jednostavno sam preumorna od svega i nekako mi se blog našao na začelju i uvijek bi izvisio.

To ne znači da ništa u međuvremenu nisam kuhala ni pekla ni radila...

Za sad najfriškiji i prigodan kreativni rad - moj poklon curama s posla :)
Teglice sa smjesom za kolačiće - ideju sam pokupila na ovom blogu http://www.bakerella.com/

Nastavljamo u revijalnom tonu - sa receptima ;)

Ne pitajte zašto su frtiljice - jednostavno jesu

800-900 grama glatkog brašna
250 gr svježeg sira
2 jaja
2 žličice soli
1,5 vrećica praška za pecivo
1/2 dcl ulja
1 dcl mlijeka

20 dag šunke
20 dag sira
šaka špeka
vrhnje
chilli

Umijesite tijesto dok se prestane lijepiti i podijelite ga na 4 dijela.
Svaki dio razvaljajte u što pravilniju kocku, tijesto neka bude debelo cca 1/2 cm.
Pospite 2/3 tjesta sa: chilijem mljevenim, šunkom, sirom, špekecom... nastavi niz po izboru...
Da bi bilo sočnije može se premazati prije posipavanja sa malo vrhnja ili jogurta - sočnije je.

Zarolajte roladicu i pod koso ju izrežite na šnite debljine cca 1,5 cm i stavite peći na 200C jedno 10-15 minuta dok blago ne porumene.

Danas sam radila duplu smjesu i 1/3 napravljenih frtljica sam smrznula za iznenadne goste, a ostatak je moja ekipa umlatila na kavi - ispala je puna velika zdjela

Jel sam se ja to prometnula u pravu domaćicu?
O da, radim domaću tjesteninu, kruh, focaccie... mmmmmm... focaccia dok je topla je nešto najdivnije...
Al počela sam radit male jer su mi se bokići počeli nezaustavljivo širit prema starim širinama...

No budimo realni, tijesto ipak zamjesi aparatić a ja ju samo šarmantno razvaljam i stavim u pećnicu ;)

Sastojci za malu focacciu:
- 215 ml vode
- 3 velike žlice maslinovog ulja, vodnjanska crnica
- 1,5 žličicu soli
- 360 grama oštrog brašna
- 2,5 žličice kvasca

Peći 20 minuta na 210 C.

Iako slikica izgleda jako primamljujuće moj prvi susret sa batatom nije baš oduševio niti mene ni Jubav...
Ja sam svoj tanjur juhe pojela, a on nije ni to što je za njega jako jako čudno...
Hm... Čudna je to biljka... mislim batat... Ne znam kaj bi rekla!
Problem je što imam još 3 velika komada i kaj sad s njima?

No, ako nekome treba, evo recepta za juhu od batata:

700 g batata s narančastim mesom
1 žlica maslaca
2 režnja češnjaka, usitnjenog
1 l vode ili povrtnog, kokošjeg ili goveđeg temeljca
prstohvat kopra
2-3 žlice vrhnja za kuhanje
sol
papar

Batati se ogule i narežu na komade te se kuhaju 15-20 minuta. Propasirati kao pire krumpir.
Na rastopljenom maslacu se lagano preprži nasjeckani češnjak.
U vruću vodu ili temeljac stavi se pire od batata, češnjak u maslacu, posoli se i doda se kopar, te se kuha 3-4 minute.
Doda se vrhnje za kuhanje, sol, papar i kuha se još 1-2 minute.
Na kraju dodati malo sjeckanog peršina.

Dakle prošlo je malo više vremena ali eto i recepta za muffine.
Recept sam opet maznula Ana-Mariji na Da mi je nešto slatko - ima bezobrazno dobre recepte i prvo na njen blog povirim kad krenem nešto radit... Morat ću ju početi malo zaobilaziti inače će me okriviti za kopiranje :)




Inače, nikad u životu nisam pekla muffine pa sam malo izdavila svoje cure s pitanjima, ali su muffini ipak radosno i prpošno iskočili iz svog kalupa...
Kako sam kalup naručivala preko kataloga, tako nisam primjetila da je to kalup za mini muffine. Malo mi je žao jer nigdje ne mogu naći košarice za njih, ali mi je opet drago što imam takav jer su preslatki ovak mali :)
Košaricama sam doskočila tako što sam ih izradila sama od hamer papira i u njih stavila pečene muffine.

Na zamolbu moje Jubavi smanjila sam malo šećer, a slijedeći put kad sam ih pekla, smanjila sam malo maslac.
U Aninom receptu su gore stavljeni crveni ribizli, a ja sam stavila smrznute (odmrznute) brusnice i unutra nasjeckanu bijelu čokoladu... a bilo je dobro i bez čokolade...
U stvari: mislim da nemrete fulat što god stavite :)

Za 8 kom:
2 jaja
15 dkg šećera - ja stavim 10 dkg
1 vanilin šećer
8 dkg rastopljenog maslaca - ja stavim 5-6 dag
250 g brašna za dizano tijesto
Pola praška za pecivo
Malo soli
1,5 dcl mlijeka
kardamom, cimet - nisam imala pa nisam stavila
6 dkg crvenog ribiza - ovo stavim odoka

+šećer za posipanje - ne volim kolače posipane štaubom pa nisam ni ove posipala

Prebrzo mi se prikrao još jedan 1.11.
Već?
Kako?
Kad prije?
Još malo pa će Božić, pa Nova... pa inventura...
Onda slijede oni dosadni mjeseci zime koji nemaju kraja, nikako da stigne proljeće...
No ja sam već u proljeću a nije još pao ni prvi snijeg, ali sad će on.
Večeras sam prvi put ove godine obukla pernatu jaknu.

Kod mene se ne događa baš puno toga pametnog što možete i zaključiti po broju mojih postova.
Uglavnom jedna lijepa svakodnev(n?)ica i baš uživam moram priznati.

Na poslu su počele neke igrice o kojima mi se ne da ni razmišljati a kamoli pisati, jer mi se sve čini da ne bude dobro završilo.
Posla još uvijek ima ali se, vjerovatno kao i ostatak svijeta, mučimo s naplatom. Svi bi robu a pare ne daju - e pa nemere...
Baš se osjeti da ljudi nemaju para, pazi se što se kupuje. Kak će biti sa paketima za Božić, Bog zna... Nadam se i zbog firme i zbog sebe da će biti bar ko prošle godine, koja inače nije bila ni sluga proteklim godinama.

No vikend je uvijek vrijeme za neke veselije teme.
Subotom jako volim spavati malo dulje. No zadnjih par subota se znam ustati rano i fotografirati jer tada imam i svjetla i mira, Jubav je naime s kumom na kavi.
Tako je bilo i jutros.
Ustajanje u pol devet i trk u kuhinju: pekla sam muffine sa brusnicama i bijelom čokoladom.
Dok su se oni pekli ja sam pripremila svoj mali set i onda fino fotkanje u miru.
Taman sam bila gotova kad je Jubav došao doma oko pol 11 i onda smo pičili na kavu s ekipom.
Imamo jedan divan kafić koji ima uz normalan dio kafića i jedan dio u suterenu gdje su dvije velike ratan garniture i tu imamo dovoljno mjesta za nas 7 odraslih i dvoja dječja kolica i tu onda boravimo svaku subotu prijepodne.
No najvažnije je što taj dio nije zadimljen jer bebe u tom slučaju ne bi tamo vodili.
Muffine su naravno pojeli u roku keks ;)
Nakon toga smo se vratili u svoj mali svinjac pa smo zaključili da moramo počistit kuću: Jubav usisava i briše prašinu, ja kupaonu i podove obrišem i nakon toga glanc po kuhinji.
Naravno da sam bila preumorna za kuhanje pa smo ručali ćevape :D
Bože još mi je zlo od njih... ma nije zlo nego ono...znate ne... :D

Onda smo se uputili na Mirogoj, naš mali ritual prije dana svih svetih.
Sjednemo na tramvaj do trga, tam na bus za Mirogoj i začas smo gore, autom nam je prekomplicirano ići.
Obiđemo bakin grob, pomolimo se, Jubav ima neke unutarnje razgovore s bakom - vidim mu to u pogledu.
Onda zapalimo svijeće kod križa za sve naše koji više nisu sa nama...
Predivan je Mirogoj tako obasjan samo lampašima... zaista je...

Poslije groblja idemo naravno na kolače kod Vinceka. No to je očito prošla priča jer kesten kocka je bila prestravična a u onom kolaču s malinama su samo maline pa i nisu imali što zeznut, taj je bio dobar.

Ostatak večer je bio klasični ljeningitis uz tv i laptop... osim što je Jubav otišao spavati u 11 a ja sam još budna ;)

Recept i fotke od muffina slijede sutra - moram još slikice malo dotjerati

Jučer sam se nešto uzvrtila po kući... Nekaj bi slatko...
I uz to mi trebaju doći neki gosti, pa bi i nešto brzo...
Već sam skoro krenula radit palačinke pa ih filat pekmezom od višanja (svekinim) ali rekoh, da vidim jel Ana-Marija ima možda nešto pametnije...
Otvorim njen blog Da mi je nešto slatko (ne, još uvijek ne znam staviti aktivan link pa guglajte tko ga već ne zna) kad tamo Galettes od jabuka... upravo taj dan stavljen recept i predivne fotke...
Odluka je donesena u trenu i već važem maslac da vidim jel imam dost... taman...
No gosti ipak stižu ranije i nisam ih stigla završiti za njih, ali smo se zato Jubav i ja podavili kasno sinoć :D

Jedina mana recepta je što sam ga morala poduplat u količini jer mislim 5 Galetta?!?!?!
To je za mene. A za goste? ;)
No zato Ana-Marija ima liniju a ja nemam ni blizu takvu :D


Za 4-5 galeta
225 g brašna
115 g maslaca
korica limuna
2-3 žlice vode
1 žlica šećera
malo soli
2-3 jabuke narezane na ploškice
komadići malaca, šećer i cimet za posipanje

1. Prstima pomiješajte brašno i maslac dok ne dobijete nešto nalik mrvicama.
2. Dodajte koricu limuna i jednu po jednu žlicu vode. Kad tijesto pomalo počne biti kompaktno, vode je dovoljno. (ja sam dodala i malo šećera, a mogla sam i još malo čini mi se)
3. Ostavite na cca pola sata-sat u hladnjaku.
4. Ugrijte pećnicu na 180°C
5. Tijesto podijelite na 4-5 kuglica pa svaku razvaljajte na cca 0,5 cm debljine
6. Na tijesto posložite jabuke tako da oko njih ostane malo tijesta koje ćete preklopiti
7. Pospite šećerom, cimetom i komadićima maslaca
8. Pecite cca 25 min dok ne postanu zlatnožute
9. Po želji pospite šećerom u prahu

Jubav je bio oduševljen jer kolač nije sladak (nisam ga posipala štaubom) i bome smo ga ovaj put ravnopravno potamanili :)

Jel moj blog nevidljiv????

Htjeli mi to ili ne, jesen nam je stigla u grad...
Sa štandova na placu su nestale i zadnje nektarine i mjesto polako preuzimaju jabuke i agrumi...
Jabuke su zadnje voće za kojim ću posegnuti, a i od njih volim jedino zlatni delišes, ali zato kolači od jabuka... mmmmmmmmmmmmmljac...

Dok sam bila mala imali jedno vrijeme smo stalno radili jedan kolač kojem se ne mogu sjetiti imena ali dolje je išao biskvit, na njega jabuke iz kompota prethodno skuhanog, na soku od kompota bi se skuhao puding od vanilije i prelile se jabuke i onda gore šlag... Ma sigurno znate o čem pričam, svi su to radili... :)

Naravno jako volim i štrudle od jabuka, mamine naravno. A volim i dizane kolače s jabukama.

Moja mama pitu od jabuka radi na onaj klasičan način - deblja kora dolje, pa nadjev pa još tanka kora gore, a ja sam još prošle godine pokupila sa mog omiljenog kulinarskog bloga Da mi je nešto slatko recept za Tarte tatin i savršena mi je svaki put...

Pa evo i recepta:

Nadjev:
15 dkg masla
15 dkg štauba (može i obični šećer)
1 kg (otprilike) jabuka šećer-vanilija
malo cimeta

Tijesto:
34 dkg brašna (isprobala sam ono brašno za prhka tijesta i sjajno je)
6.5 dkg šećera
13.5 dkg masla
2 žumanjca
malo soli
malo vode

1) Umijesiti tijesto, formirati ga u kuglu i pustiti ga da malo odleži u hladnjaku
2) U pleh staviti maslo, štaub i šećer vaniliju i stviti u pećnicu da se malo zgusne i karamelizira(na 180C) – to traje 20-30 min i treba promiješati svako malo tako da šećer koji počne hvatati boju gurnete prema sredini
3) Dok je maslo sa šećerom u pećnici, oguliti i narezati jabuke na četvrtine, izvaditi im onu tvrdu sredinu
4) U pleh zatim dodati oguljene i narezane jabuke i položiti ih tako da okrugla strana bude prema dolje
5) Malo posuti cimetom (ovo ne ide u original, ali daje finu aromu)
6) Vratiti u pećnicu na 15-20 min
7) Nakon toga tijesto izvaditi iz frižidera, razvaljati ga na cca ˝ cm debljine i položiti ga na vrh preko jabuka pa sve skupa vratiti u pećnicu (tijesto slobodno možete malo sa strane zavući u pleh bez obzira na tekućinu – sve će se to ispeći)
8) Pustiti da se peče dok jabuke ne dobiju narančastu boju i dok tijesto dobro ne potamni, cca 45min na 180C
9) Kad je gotovo dok je još toplo, položiti veliki tanjur na vrh i okrenuti
10) Može se posluživati uz šlag i/ili mascarpone (iako se meni to čini nepotrebno)

Iskreno, svi recepti koje sam sa tog bloga isprobala su fenomenalni :)

... Jako me veseli i pripremati hranu i slagati set i fotkati... baš sam se uživila :D










Uživajte u bojama! :)

Update:
Jubav se sutra vraća - sasvim neplanirano... ali nisu gotovi i morat će opet dolje ali što je tu je...

Nećak junior se sasvim dobro snašao u bolnici - ekipa u sobi mu je super.
U ponedjeljak sam bila kod njega i igrali smo scrable (baš je super super igrica :D ) ali je nekako jedva čekao da odem :D
Jučer mi je poručio da nek ne dolazim jer je tekma :D
A danas mi je seka rekla da nek ne idem jer je njemu neugodno mi reći da ne dođem :D
Zato sutra ne ide seka ali idem ja...

Fotku sam radila za jedno igricu na jednom kulinarskom forumu ali na kraju sam stavila nešto skroz drugo pa evo, da ne propadne, nek uljepšava bar blog :D

Jubav je na putu, opet. 7-10 dana...
Sva sreća da se zabavljam fotićem i učenjem i proučavanjem manuala pa mi neće biti dosadno...

Nećak junior je slijedeći tjedan u bolnici, ide na promatranje kako reagira na lijekove za alergiju, pa ću svaki dan poslije posla k njemu da ga zabavljam... Opskrbila sam se kojekakvim igricama tipa scrable i slično, a i obećao me naučit igrat poker :D

Eto...

Ugodan vam vikend :)